Vodo ja sam samo ruka
Tek dodir što te vječnošću tka
Dodir od pjene bez riječi i zvuka
I plima što ti tajnu zna
Vodo uvijek te čekam kraj stijenja
I usta su mi ogrezla u soli
Tu solim ranu sopstvenog htijenja
Da kap me tvoja više ne boli
Da riječ bude nevina kao tvoja pjena
Da pije tvoja vina i bude tvoja sjena
©Miroslava Odalović
poem by Miroslava Odalovic
Added by Poetry Lover
Comment! | Vote! | Copy!
